Koliko ste puta rekli "da" iako ste željeli reći "ne"? Ili osjećali krivnju jer ste se zauzeli za sebe?
Ako vam je ovo poznato, vjerojatno se borite s postavljanjem granica – pojma koji sve češće susrećemo u razgovorima o mentalnom zdravlju, ali koji nije uvijek jednostavno primijeniti u praksi.
Granice su, najjednostavnije rečeno, zamišljene crte koje odvajaju naše misli, osjećaje i odgovornosti od tuđih. One nam pomažu da zadržimo osjećaj sebe, štitimo svoje vrijeme i energiju i gradimo odnose koji su zdravi i uzajamno poštujući.
Prema psihologinji Nini Brown (2010), zdrave granice omogućuju nam da budemo povezani s drugima, a da pritom ne izgubimo sebe. Kada ih nema, skloni smo preuzimati odgovornost za tuđe emocije, što nas često vodi u iscrpljenost, tjeskobu i frustraciju. Slično tome, autor Gabor Maté ističe kako su loše postavljene granice često prisutne kod onih koji stalno brinu o drugima, ali zanemaruju sebe – što dugoročno može narušiti i fizičko zdravlje.
Postavljanje granica ne znači biti hladan, sebičan ili distanciran. Upravo suprotno – znači znati gdje prestaje naša odgovornost, kako bismo mogli biti prisutni za druge bez da se istodobno izgubimo u njihovim potrebama.
To je vještina koja se uči. Ponekad uz podršku terapeuta, ponekad kroz osobnu refleksiju, ali uvijek uz puno strpljenja. Prvi korak je osvijestiti vlastite potrebe i osjećaje. Drugi – naučiti ih jasno izraziti. I treći – nositi se s nelagodom koju granice mogu izazvati kod drugih, što s vremenom postaje sve lakše.
Jer zdrave granice nisu prepreke. One su mostovi koji nas povezuju s drugima na autentičan i siguran način.
